Najveća operacija obnove u povijesti Zadra vođena je sredinom 20. stoljeća. Stručni je tim pod vodstvom arhitekta Brune Milića izradio planove i upravljao obnovom teritorija grada koji je, osim najvažnijih kulturnih spomenika, bio doslovno sravnjen sa zemljom. Zidovi u bombardiranju oštećenih kuća bili su naknadno srušeni do temelja, potom izdrobljeni i nasuti u novu rivu. Grad se nije obnavljao iz oštećene fizičke strukture, već iz svoje povijesne matrice, a kuće su građene prema tipologijama koje su se u gradu razvijale od antike do modernog doba. Shema grada Brune Milića nije bila univerzalna modernistička tipologija funkcionalnog grada, kako su ga vidjeli neki od autora prethodnih planova, već obnova one urbane supstance koja je trajala kroz čitavu povijest grada – trajni plan grada. Plan se nije referirao ni na jedan konkretni povijesni sloj, već se u biti oslonio na genetičku snagu antičke tipologije insula i ulične mreže. Unutar fiksirane matrice ponovo je oživjela čitava povijest grada, a suvremena je obnova postala novi sloj u urbanim transformacijama. Plan Brune Milića bio je jedinstven i izuzetno inteligentan zahvat, istinski presedan u obnovi europskih gradova nakon Drugog svjetskog rata.